Još spavaš... R.Martinović

 

Bila si moja misao
moja riječ
i moj svijet
iz Hiljadu i jedne noći
u koji si uśla
kao svileni leptir
i zaspala
na uzdasima
ranog jutarnjeg cvijeća
koje smo
kao čedna djeca
nesebično dijelili
danima
izgubljenih datuma
sa pticama
koje su zbog nas
letjele nebom
I igrale se u parkovima.

Voljeli smo duge šetnje
dodirima ruku
punim kiše
trudeći se
da ne povrijedimo
ljubav.
Neka je
u našim osmjesima
i ćutanjima
i pogledima zavidnih
koji kriju lica.

Ti...ti si možda
željela
drugačiju bajku
da ona bude
drska...
aristokratska
kao i sve
velike ljubavi
dar viteške borbe
...da patim i plačem
onako muški...

Znala si
da neću plakati
jer se i sa bolom
može živjeti
Ti još uvijek
spavaš
na cvijetu mojih uzdaha
dok tuga curi
pukotinama moje duše
i govori tvoje ime
ispisano
još u drugom
gimnazije
na kori divljeg kestena
pored naše klupe
na koju slijeću
neki drugi leptiri
da se skrivaju
od kiše
i čekaju
nove uzdahe.