Vakat zla.. Alma Buljubašić Maglić

 

Proklinjem ovaj vakat
jer ljubav svoju gubi,
a ja je još rukama grlim..
U starom vremenu živim,i sebe pomalo krivim
što ne dadoh svoj glas,da spasim sebe i nas..
Želim sunca toplinu,nedam zime da caruju,
ne želim mrazeve grozne
dajte mi osmijeh zore…

Ne želim ovaj vakat
u njemu čovjek postaje sakat,u srcu i duši,dok gleda kako se i sam ruši..
 
Ostaše moji snovi
u njima stvaram neki novi,možda za nekog čudjenje,al’ za mene radjanje…
Ja želim vakat vjernika,u ljubav i dobre ljude
osjećam u srcu da jednom tako će da bude…
Ovo će nekad umrijeti u svome postojanju
u svom lošem izrečenom stanju…

Da li se čovjeće sjećaš
u zlu mi nikada nismo šutili,
u svako slobodno vrijeme ljubav smo ko čorbu mutili,svako jutro sa njom se budili
U njemu čovjek znaš živio je,sve imao je
u ovom na silu živi sa zlom umire..

Predamnom sve neka tudja lica,kao iz vremena
hanibalskih  pristalica,u njima ni zrna onih ljubavnih klica..

Samo me sunca sjaj raznježi malo,
za sve drugo vrijeme je stalo,a tako nam treba samo malo,da letimo kao ptice,tamo gdje zora najljepša sviće…

Razumijem zašto su ogorčeni ljudi
gdje god da kreneš  mrzitelj  sudi,
ne postoji istina više
nedajmo vremenu da je izbriše..

Autor/Alma Buljubašić Maglić