TREN .. Stana Mojsilović

Još juče pomislih nikad više
al' sudbina pute moje mjenja,
polako pakujem jednu kesu stvari
i na put krećem, dušom da dahnem,
da me želja mine, odoh rodnom kraju.

Pored rodne kuće proć' ću sa tugom
u njoj za me, više mjesta nema,
roditelji mili za kog je gradiste
ostaše vam djeca rodne kuće željna.

Tišina u meni neka priče piše,
boli jer znam, da vas nema više,
niti ima koga na grob da vam svrati
svjeću da upali, Tamjanom okadi.

Evo skoro stiću, da vam grob obiđem,
kad ne može onaj, ko vam temelj uze,
i džaba mu tamjan i svjeće u kući
istjerat vam dušu neće, badava se muči.

Bahatost je teška bolest
za nju nigdje lijeka nema,
a strah dušu kad izjeda, ni molitva pomoć neće
ko se Vragu posve preda,nek' u nebo ne pogleda.

Stana Mojsilović - Nana