LATICE CRVENOG GERBERA.. Autor: Vildana Stanišić

 

(odlomak)
Ena je promrzlim rukama stezala crveni kaputić oko svog smrznutog tijela.Dok su od decembarskog mraza  grane borova pucketale oko nje ,  nervozno je prošla rukom kroz svoju plavu kosu koja je u blagim talasima padala joj niz ramena. Drhtala je od zime i želje da konačno ponovo vidi Emila.Kako je vrijeme prolazilo postajala je sve nervoznija i sve češće gledala na sat.Vrijeme je neumoljivo prolazilo , vjetar je sve jače puhao , a decembarska veče ledila dah.
" Gdje si ,Emile ?" - promrmljala je sebi u bradu već na ivici očaja.
A onda su sumnje i crne misli počele da je obuzimaju.Šta ako ne dođe ? Ali obećao je .Šta ako mu je nešto iskrslo ili ne daj Bože ako mu se nešto loše desilo? Stresla se i pri samoj pomisli. "Dobro je , doći će ".- tješila je samu sebe. Ponovo je pogledala u svoj mobitel.Uzalud .Ni poziva , ni poruke nije bilo. Ušla je u salu , sastanak je uskoro trebao da počne.Zvanice su dolazile i zauzimale svoje mjesto.Ena je stajala pored prozora , promrzle ruke držala je na radijatoru i gledala negdje u daljinu .Dok je sa nestrpljenjem isčekivala da joj telefon u džepu zazvoni , posljednjim atomima snage pozdravljala je goste koji su ulazili u salu i na silu se osmijehivala svima, vješto prikrivajući svoja osjećanja.
" Da li si dobro ? Blijeda si ." - začula je  glas  svog saradnika Mahira , koji je uvijek brinuo za nju i koji je od prvog njihovog susreta bio zaljubljen u nju.
" Dobro sam .Samo sam umorna.Bio je ovo naporan dan."- osmijehnula mu se .
Mahir je gledao sa divljenjem i pokušavao na sve načine da produži razgovor sa njom i bar na kratko da zadrži njenu pažnju.
U tom trenutku telefon u džepu Eninog kaputa je zazvonio.Munjevitom brzinim ga je zgrabila i pogledala. Osmijeh istinske sreće i blaženstva ozario joj je cijelo lice . Emil.
" Gdje si ?"- upitala ga je nestrpljivo i probijajući se kroz masu izašla je u hladnu zimsku noć.Al ovaj put hladnoću nije osjećala.Neka prijatna toplina obuzela joj je cijelo tijelo.
Žurnim koracima primicala se mjestu gdje joj je Emil rekao da je čeka.Iza nje je ostala puna sala zvanica , gosti koji su u sve većem broju dolazili , zbunjeni Mahir , njene kolege ,saradnici ,njeni šefovi i ostali nadležni ...Ali to više ništa  nije bilo važno.Za nju je u tom trenu  postojao samo Emil .I konačno ga je ugledala.Pod uličnom rasvjetom izgledao je još ljepše i veličanstvenije .Plavo odijelo i crna košulja njegovo savršeno tijelo činili su još savešenijim , tako da bi mu i sam Apolon pozavidjeo na izgledu .Zastala je na tren.Duboko udahnula i pokušala da smiri svoje srce koje je ludački tuklo i prijetilo da će svakog trena da iskoči iz grudi i nestane negdje u noći.Kao i predhodna tri puta kada bi ugledala njega ostatak svijeta bi za nju nestajao i ona je vidjela samo njega.Ubrzala je korak i požurila mu u zagrljaj.
Odjednom se našla u obruču njegovih snažnih  ruku.Grlio je onako kao što je nije grlio niko prije , istovremeno i čvrsto i nježno .Baš kao što ona voli.  Cijelim tijelom pripila se uz njega , osjećajući njegov dah na svom vratu.Njegov miris je dovodio do ludila dok je  stezao uz sebe i ljubio .Za Enu više ništa nije bilo važno. Zaboravila je nervozu i očaj koji je osjećala prije samo par minuta.Zaboravila sav umor i stres koji je proživljavala predhodnih dana.Zaboravila je hladnoću decembarske noći  i svoje smrznuto tijelo , koje je sada gorijelo u zagrljaju voljenog čovjeka. Odjednom više ništa nije bilo važno i ništa nije postojalo osim njih dvoje.
"Pa , dobro gdje si do sada? "- upitala ga je kao da je to uopšte više i bilo važno.Nevješto je glumila da je ljuta , ali osmijeh joj nije silazio sa usana.
" Poslao sam ti poruku da ću kasniti .Gužva u saobraćaju , znaš već."- kratko joj je odgovorio ,a onda su se uputili ka sali.
Ena mu je ukratko objasnila u kom će pravcu teći sastanak .Upoznala ga je sa dnevnim redom i gostima.
Dok su zajedno ulazili u salu zavladao je tajac .Na desetine pogleda u njihivom pravcu i došaptavanja.Oni rijetki su im prišli , pozdravili se sa njima i odglumili prijateljstvo.Njih dvoje su se pozdravili sa svima ne prestajući da se osmjehuju.Znali su lice i naličje cijele ove priče.Znali su sa kim imaju posla,ali i to da su njih dvoje kada su zajedno neunuštivi.Na kratko su se izdvojili iz mase.Razmijenili su još par infirmacija vezanih za sastanak koji je upravo trebao da počne, a onda zauzeli mjesto u prvom redu .Ena je bila beskrajno sretna i zahvalna što je Emil sada sjedio pored nje.Znala je da u cijeloj sali imaju jedva tri - četiri  osobe kojima mogu vjerovati , ali to joj više nije bilo važno.Dok joj je samopouzdanje izbijalo iz svakog dijela tijela znala je da su njih dvoje zajedno jači od cijele armije.
I počelo je .