LJUDI ODOŠE.. Maid Corbic

 

Prisjećam se tih starih vremena i crtica koje su docentne postale
Život preoblikovao je novu dimenziju, odvojio je realitet od irealiteta
Ljudi odoše, gledam kako se oblikuju u voštane figure
Bježe od mene kao đavo od krsta, birao sam samo novi početak za sebe
Jer tako je najbolje za smiraj moje duše
Jer to je ono što je najispravnije u ovome momentu

Sve je bilo dobro dok nisam počeo da u životu ostvarujem uspjehe
Rekoše mi da sam đubre i prznica, kitim se javno raznim pohvalama
Prema nekima postao odvratan i zaboravio kada su mi valjali
Ali i sami znaju da lažu, jer ako si iskrena osoba ne bježiš od nekoga
Sreća je da imaš prijatelja koji će uvijek biti tu uz tebe
Kada je dobro i loše, da ne odustane na prvu loptu kao svi što su
A mnogi bih dali krv, znoj i suze da budu upola ovakav kao ja

Nije riječ o tome koliko iza sebe imam ostvarenih uspjeha
Nije riječ koliko treba da dvorim drugim ljudima da me prihvate
Ja sam samo običan čovjek koji piše srcem i dušom
Ali ljudi odoše, gledam kako mi zabijaju nož u ranjiva leđa

Gledam i ne vjerujem, iza mene je lokva crvene krvi poput ruže
Što brao sam posebnoj osobi koju sam neizmjerno volio
Nikada neću razumjeti osobe kojima sve daš, a odustanu od tebe
Izumrla je ljubav u današnjoj epohi života, cijeni se kriminal

Vreća para se sada cijeni više nego vreća dobre duše satkane od pera
Vreća vrijeđanja je već izvrhom puna, cijepa se na sve strane

Ljudi odoše kada je najbolje u životu i imaš sve ono što si želio
Slične sebi pronaći bez obzira koliko oni kilometrima daleko bili
Reći će mnogi da je stvaranje pisanog traga jedna velika glupost
I neka mi govore ti zlikovci što glumiše mi dobrog prijatelja
Baciše sve uspomene koje se sada prisjećam u svoja četiri zida
Zamijeniše me kao jeftinu krpu samo zato što volim ljude nove sresti
I uvijek su vrata otvorena, ali ljudi odlaze jednostavno od mene polako

Sjedim na klupi i zamišljam zašto je život tako glup i jadan
Vrijeme možda dajem samo pogrešnim osobama
Ali i dalje sam ja onaj koji daje sve ono što ima i nema
Moja duša je mnogo srećnija nego vaša željna nesreće i pada u očima
Pa da mi se smijete svi grohotom, ali ima pravde za svakoga
Doći će jednoga dana siguran sam za sve, obećavam Ti
Ljudi odoše, odlaze u daljinu sve uspomene uz čašicu gorke rakije
Možda sam zaostao u ovome vremenu, jer nisam kao svi

Ponekada ih u gradu sretnem i tragično pružim ruku spasa
Učen da volim i poštujem sve različitosti oko sebe
Krajnja granica je biti slijep i da me ponovno iskoriste
Ali nema veze, znam da svakako ljudi na kraju odoše
Odoše u vječni Raj, i znam da će se kajati za sve učinjeno
Ali će biti kasno za oproštaj, nisam tu da ti presudim
Ljudi odoše, odlazim i ja, i svi ćemo
Na kraju priče ostati papir
Na kraju priče postati pero
Na kraju priče ostati ćutnja
Na kraju priže ostati kivni.