Iz Spomenara.. Refik Martinovic

 

Kad je bilo ljubavi

Kad je bilo ljubavi...
čekali smo
skopske zore
i vrisak vozova
kad ulaze
u stanicu
sa zaspalim
kazaljkama
na izlomljenom
kamenom zidu.

Kad je bilo ljubavi...
snivali smo
najljepše snovi
ispod Kamenog mosta
na našoj klupi
ispod mjesečevog srpa
i gledali u
veliku rijeku
zelenih očiju
ljubili cutanjem
njene skute
tražeci vječnost.

Kad je bilo ljubavi...
svuda sam
tražio stihove
za tebe
ti si bila moja sjena
i najljepši uzdah
moje duše
rasute po Ploštadu
najdražeg mi grada.

Kad je bilo ljubavi...
bili smo prišiveni
za duge šetnje
Starom čaršijom
punom narodnog žara
i zveckanja
turske kaldrme
i vlažnih stisaka
naših ruku.

Kad je bilo ljubavi...
dan je bio veče
veče je bilo dan
i jesen koja dolazi
skrivena
ispod lišca
na trotoarima
čuvala je
naše zavjere.

Kad nestade ljubavi...
Vardar obrisa
naše suze
nestade vriska vozova
i strofa o ljubavi
Skoplje zacuta
o nama
i započe neku
drugu priču
a nas ostavi
da pronađemo tragove.