Pjesma bez kraja.. Refik Martinovic

 

Neka se zaborave
dani koji se njišu
kao ptičja gnijezda na vjetru
nanizani bez reda
sa buđenjem blijedih zora
na pocijepanom nebu
koje zaludo ušivam
nitima vječnog kajanja
za ono što je juče prošlo.

Neka se zaborave
neusnule noći
sa tragovima osušenih suza
u mraku naslonjene
na ledene dodire samoće
i nepoznatu igru
sjenki koje se jure
dodirima mjeseca
koji zaviruje
u tuđe avlije
čekajući svanuće.

Neka se zaborave
svi moji drhtaji
kad sam hodao unazad
da izgubim putanje
koje mi ništa ne znače
da se slučajno ne vratim
i sive dosadne kiše
koje niko ne voli
jer padaju u istom smjeru
i uvijek blizu nekog kraja
tamo gdje boravi tuga.

Preživjeću
ovaj žedni život
bježanjem od smrti
umirući
jer sve više postajem
stara prodavnica rijetkosti
ili ću se ponovo roditi
da u meni izraste dijete
i živi kao čovjek.