Sa usana.. Alma Buljubasic Maglic

 

Obuzima me nemoć i ove  noći
tišina na ulicama moga  grada;
misli mi ne daju da sklopim oči,
a sanak bi želio da pada.

Tišina kao voda  teče
ura na zidu stoji,
srce bi da gasi  svijeće
a duša snove da broji:

U čošku jedna  sjena,
traži oproštaj od  bludi,
puna poniženja,
tuge joj miluju grudi...
Jedne crne oči,ostaju sjenka
vječnog zaborava,
dok ih zvijezda s neba obasjava
a mjesec ih krije,
suza niz lice tame lije...

Čitam im pokajanje
zalud grijeh ne tone,
duša živi vjerno
dok srce putuje smjerno..
Čovjekov duh pada
kad ljubav ne vlada,
sa usnama blijedi
ona se ne cijedi..

Dok noć svoj tepih stere
tuga priča iz duše,
na zidu svijeća treperi
u  sobi snovi mi kruže..

Autor/Alma Buljubasic Maglic