NEDA NAM SE OČI MOJE.. Rabija Hamidović

 

Tako blizu, a tako daleko!
Iza brda, tvoja duša spava,
staklo planete nas dijeli,
vidim te i kada tama, prekrije svjetlost dana.
Korak do tebe, tako blizu, a tako daleko,
kilometri do tvoga  srca.
Nekada je bilo moje,
poklonio si ga meni, ispod trešnje.
Rekao si tada : da ćeš zauvjek biti moj!  
Rekao i porekao, a ja sam ti vjerovala.
Veća sila isplete mrežu, između nas dvoje,
gledamo se nijemo, ćutimo --- patimo, ali nedamo ponos .
Ko, sveza našu ljubav u čvor kanape?
Još uvjek, nisam uspjela da odriješim.
A prošlo je, od tada mnogo ljeta.
Borim se svim silama, da odmotam klupko čežnje!
Upletena u mrežu, gubim snagu,
borim se kao ribar, za plijenom.
Bacam udicu --- na presušjelu rijeku,
kidam zubima tugu, idemo dalje živote...
Otvaram kapiju sreće, možda te tu pronađem!
Noć je duga, san na oči ne dolazi,
ni oči tvoje, više ne mogu da vidim,
a tako ih volim .
Čeznem za očima --- mojim !
Tako sam te --- nekada zvala :
oči moje --- svjetlost moje duše.
Eh, da si sada pored mene!
Poljubila bi te u oba oka tvoja, pa makar dušu ispustila ---  bilo mi poslednje veče.

Krenem ka tebi, pružam ruke, a noge mi  zadrhte.
Ne mogu dalje, korak naprijed --- dva nazad.
Neda nam se oči moje --- neda nam se, veća sila sveza našu ljubav
——-u čvor od kanafe ——

Autor : Rabija Hamidović
Zvornik, Bosna i Hercegovina