IZMEĐU DVA BRATA.. Vildana Stanišić

 

                            (Priča godine 2007/2008)

Pa i kada bi svi okeani bili mastilo i cijelo nebo list papira i to bi mi bilo premalo da opišem našu ljubav i ispričam našu ljubavnu priču. Jer, ono što smo osjećali i proživjeli nas dvoje ne može stati ni u jedan roman i nijedna riječ nije dovoljno jaka da opiše bar djelić naših osjećanja. Ali, ja ipak pišem o nama, pišem srcem,a ne rukom mastilo je moja suza vrela i možda je baš zbog toga živa istina ova priča cijela.
Darko je dane provodio pored prodavnice u kojoj sam radila, neumorno me darujuci svakog novog dana nekim novim skupocjenim poklonom i još neumornije obasipao me najljepšim komplimentima. Za mene je sve to bilo jedno novo lijepo osjećanje, ali i veliko iskušenje. Iako sam imala punih 19 godina još uvijek sam bila sama, jer su moji roditelji oduvijek bili strogi kada je moje vaspitanje bilo u pitanju. I dok su moji vršnjaci uveliko izlazili imajući iza sebe po dvije-tri veze neki čak i više, ja sam dane provodila zatvorena u stanu. Slušajući muziku i čitajući knjige sanjala sam o nekom svom princu na bijelom konju. Situacija se nije mnogo promijenila ni kad sam nakon završene škole počela raditi. Nakon završenog radnog vremena otac bi me uvijek čekao ispred prodavnice u kojoj sam radila i pratio kući. Ali to Darku nije smetalo. I dok je njegovo društvo uživalo u sunčanju i kupanju na obalama rijeke Bunice, on je vrijeme provodio u razgovoru sa mnom. Često je znao da stoji po strani govoreći da mu je dovoljno samo da me gleda, jer on me voli i samo jedan pogled u mene može da ga ispuni srećom i uljepša mu dan. A kada bi ja završila sa smjenom u očevoj pratnji išla bih kući dok je Darko poput poslušnog psa išao za nama i onda nastavljao da stražari pored mog stana. Srce mi se cijepalo u najsitnije djeliće zbog toga. Pokušavala sam u više navrata da mu kazem da prestane sa tim jer je sve to bez smisla. Da, voljela sam Darka, ali samo kao najboljeg druga. Ali uprkos toj činjenici on nije odustajao. Naprotiv njegovi pokloni postali su još skupocijeniji i ja sam počela da ih odbijam.Možda sam u nekim momentima i bila okrutna prema njemu, ali sve je to bilo u najboljoj namjeri. Jer željela sam da mu otvorim oči i da već jednom shvati da je svaka veza između nas dvoje, osim one čisto drugarske nemoguća. Nisam uspijela jer me je ubrzo zaprosio rekavši mi da je već pronašao stan u Zadru u kojem ćemo živjeti nakon vjenčanja. Na trenutak sam zanijemila. Dok mi je nudio cijeli svijet na dlanu njegove crne oči su me molile i preklinjale da ga ne odbijem, kao da mu život zavisi od samo jedne moje riječi. A onda kao grom iz vedra neba iz mene je provalilo ono što sam već odavno čuvala negdje duboko u duši ne usuđujući se da to priznam ni sebi ni drugima.. „ Darko,ja volim tvog brata“, rekla sam u jednon dahu. Njegove crne oči postale su još tamnije, zavladala je neprijatna tišina. „ Njega?“ –procijedio je sa nevjericom kroz zube. „Da, baš njega,“- pokušala sam da zvučim mirno mada je u meni bjesnila oluja. „ Ali on je već sedam godina u vezi sa jednom od najpoželjnijih djevojaka u Mostaru i nadam se da ti je jasno da tu nemaš šta tražiti“. Nemoćno sam slegnula ramenima i tu se naš razgovor završio. Želimir je bio četiri godine stariji od Darka i za razliku od svog mlađeg brata koji se pretvorio u moju sjenku on mi nikada nije rekao ni obično zdravo,jednostavno nije primjećivao ni mene ni moju bol koja mi je srce kidala dok sam ga gledala kako zagrljen sa svojom djevojkom prolazi pored mene. Razumjela sam Darka jer, koliko je on patio za mnom, toliko sam ja patila za njegovim starijim bratom. Ali život čudne romane piše. Jedne julske večeri, dok sa svoju smjenu privodila kraju, u prodavnicu je ušao Želimir sa nekim čudnim osmijehom na licu. Ono što sam svim silama već odavno pokušavala u sebi da ugasim, sada je buknulo i pretvorilo se u pravi požar. Trudila sam se da izgledam nezainteresovano i da zvučim hladno, ali to mi baš i nije pošlo za rukom. Želimir je kupio gajbu piva za drustvo koje ga je čekalo, razmjenio sa mnom par riječi i otišao. Na izlasku iz prodavnice pogledao me je ispod oka i smješeći se rekao „ Slaba si glumica, tvoje oči govore drukčije od svih tvojih riječi.“
Ostala sam kao ukopana, tupo zureći za njim dok se gubio iz mog vidokruga. Divota, napravila sam pravu budalu od sebe i sada će mi se svi smijati u lice,prigovorila sam samoj sebi. Nisam imala snage da više ostanem ovdje,još isto veče dala sam otkaz i prestala raditi u prodavnici. U glavi sam već imala razrađen plan, otići ću tetki u Kraljevo i tamo početi da se bavim muzikom, moj san je i onako bio da postanem poznata pjevačica. Ali u životu ništa ne možemo planirati unaprijed. Samo par dana nakon što sam napustila posao u prodavnici, našla sam se u Želimirovom zagrljaju. Bila sam uhvaćena kao leptir u paukovu mrežu i svaki otpor bio je uzaludan. Prišao mi je s leđa i snažno obavio ruke oko mog struka. Dugo mi je nešto govorio, ali ja sam čula samo prve riječi. „ Ti si samo moja!“ Poslije toga i u glavi i u srcu nastao je prasak,lom… i više ništa nisam čula. U trenutku sam osjetila kao da lebdim negdje u svemiru i vjerovatno bih i pala da me on nije tako čvrsto držao. Cijela jata leptira lepršala su po mome tijelu, a ja sam u tom trenutku bila najsretnije biće na planeti. Ali, zar je sreća normalno stanje za nekog ko je do sada znao samo za tugu i suze? Zar je normalno da se osoba koja se do sada družila samo sa suzama, nađe u zagrljaju najpoželjnijeg momka u kraju.
U meni se probudio osjećaj straha i počela sam da vjerujem kako pokušava da me ismije i vrati mi onaj isti bol koji sam ja nanijela njegovom bratu . Ali , on je bio krajnje ozbiljan . Toliko da su to svi primjetili i pitali šta se dešava sa njim . Preko noći mačo – men pretvorio se u sveca . Ako je na ovom svijetu ikad postojalo savršenstvo , to je bio on . Moj život se promijenio iz korjena . Konačno sam osjetila da sam živa i da i ja imam pravo na ljubav i sreću . Kada je moj otac saznao za našu vezu postao je još strožiji prema meni , ali mi smo uprkos svemu ostali zajedno . Da bi se češće mogli viđati , on je napustio svoj stari posao i počeo raditi u kafiću koji se nalazio pored zgrade u kojoj sam ja živjela . Naravno i ja sam ubrzo našla novi posao i sve stvari smo postavili na svoje mjesto . Živjeli smo u svom tajnom svijetu i uživali u svojoj tajnoj ljubavi krijući se od mog oca i njegovog brata . Istinu o nama znao je samo Stari most jer , kao što je bio simbol Mostara , isto tako bio je i simbol naše ljubavi . Vrijeme je prolazilo , a ja sam cvijetala u njegovom zagrljaju poput najljepše majske ruže . Stigao je i moj dvadeseti rođendan , sa drugaricama iz gimnazije izašla sam u grad , sa nama je pošao i Želimirov najbolji drug . Na njihovu incijativu,svratili smo u jedan obližnji kafić na piće. Želimir mi se izvinuo i poželivši mi sve najbolje, rekao da iz opravdanih razloga ne može doći. Zbog toga sam bila jako utučena i tužna, a sumnja u meni se počela buditi. Iako je bio moj rodjendan, svi prisutni su se veselili više od mene. Ja sam tužno gledala ispred sebe dok su mi se misli rojile i vrtoglavom brzinom prolazile kroz glavu. Šta ako je ovo kraj? Šta ako ga izgubim? Ne, moj život definitivno nema smisla bez njega. Iz tih tužnih misli trznuo me glas moje najbolje prijateljice“ Poznaješ li ti onog tipa? Pogledaj, ide ka našem stolu“. Bezvoljno sam podigla glavu i pogledala u pracvcu koji mi je drugarica pokazivala. Moje oči su zaiskrile.Ispred sebe sam vidjela sliku koju ću nositi u sebi do kraja života. Želimir mi je prišao ljepši nego ikada, u ruci je nosio korpicu punu šarenih bombona,A za nju je bio privezan veliki crveni balon u obliku srca na kome je velikim bijelim slovima pisalo VOLIM TE. Ostala sam bez daha dok mi je on ljubeći me i čestitajući mi rodjendan uz najljepše želje predavao poklon. Na inicijativu njegovog druga, zavukla sam ruku ispod brda bombona, a na dnu korpe čekalo me pravo iznenađenje – mala plišana kutijica. Drhtavim rukama sam je otvorila i pred mojim očima, koje su se već mutile od suza sreće ukazala se zlatna burma.
„ Želimire, šta ovo treba da znači?“-bilo je sve što sam uspijela da izgovorim, a on je umijesto odgovora kleknuo ispred mene i upitao me hoću li biti njegova zauvijek u dobru i u zlu.
„Molim?“-upitala sam sa nevjericom.
„Princezo, hoćeš li se udati za mene?“- uslijedilo je pitanje poslije kojeg suze nisam mogla da sakrijem,zato sam rukama sakrila lice. Mislila sam da sanjam i plašila sam se da se ne probudim. On me zaprosio? Ne, ovo ne može biti istina. Uskoro ću se probuditi i shvatiti da sam osuđena na samoću ,a da je ovo bio samo lijep san.
„Ma, daj mala, odgovaraj više, hoćeš sve ovdje da nas rasplačeš!“ – čula sam glas moje prijateljice koja je bila na ivici suza pred ovom dirljivom slikom. Brzo sam sklonila ruke sa lica pokušavši da se priberem.
„ Pitao sam te nešto i lijepo bi bilo kad bi mi odgovorila.“- ponovo sam začula Želimirov glas.
„Da, da, da, !“ –izgovorila sam u jednom dahu i bacila mu se u zagrljaj. Iz plišane kutijice izvadio je burmu i stavljajući mi je na prst prošaputao
„ Nemoj nikad da je skidaš. Ovo je burma moje majke i želim da je ti zauvijek nosiš. Obećala sam mu da je nikada neću skinuti i onda je za našim stolom zavladalo opšte veselje.
Zajedno smo proslavili našu vjeridbu i moj dvadeseti rodjendan. Naravno, medju prvima za našu vjeridbu saznao je Darko i desilo se baš ono čega sam se plašila, dva rođena brata postala su dva najveća neprijatelja. Uzalud sam pokušavala da ih pomirim, oni su postali stranci.To je bacalo sijenku na moju sreću, ali sam i dalje bila beskrajno srećna. Pašto je vjeridba bila na moj rođendan, dogovorili smo se da naše vjenčanje bude tačno na njegov 27. rođendan. „ To će mi definitivno biti najsrećniji rođendan,a ti najljepši i najvrijedniji poklon koji bih mogao poželjeti.“- često mi je govorio Želimir.
Dok smo nas dvoje maštali o zajedničkoj sretnoj budućnosti , tamni oblaci rata nadvili su se nad Mostarom . I dok su svi sa strahom i u panici pričali o ratu mi smo mu prkosili svojom ljubavlju . Jedno sa jedne obale Neretve , drugo sa druge , žurili bi na Stari most , trčeći jedno drugom u zagrljaj . U našem rječniku riječi rat , mržnja , nacionalizam i smrt nisu postojale . Nas dvoje bili smo jedno - dvoje mladih koji se vole i koji žele zauvijek ostati zajedno , a ne Hrvat i muslimanka , kako su nas sve češće oslovljavali kao da nismo imali svoja lična imena . Nas dvoje nikada ništa neće rastaviti , ma šta se desilo , mi će mo zauvijek ostati zajedno . Zakleli smo se jedne oktobarske noći na Starom mostu . Prkosili smo svima , držeći se čvrsto zajedno i sa velikim nestrpljenjem isčekujući dan našeg vjenčanja . Ali prije tog sretnog dana ja sam morala otići u Kraljevo da obavim jedan neodložan posao . Dan prije mog odlaska izašla sam ispred svoje zgrade da nađem Želimira i da mu saopštim da mi je iskrsao neodložan put . Ali umjesto njega srela sam Darka .
,, Čekaš nekoga ? “ – upitao je prilazeći mi .
,, Ne , nikoga . “ – nervozno sam odgovorila .
„ Znam ja koga ti čekaš , ali upamti dobro što ću sada ti reći , ti u moju kuću možeš ući samo kao moja žena , u suprotnom iz nje živa izaći nećeš . Ako vas samo još jednom vidim zajedno ubit ću vas oboje , a pištolj imam to znaš , pa vi sada vidite . “ – zaprijetio je ozbiljnim glasom i otišao . Samo što je on otišao , došao je Želimir nasmijan i pun života kao i uvijek. Snažno me zagrlio okrećući oko sebe .
„Život bez tebe postao je nezamisliv ! Zašto bi čekali moj rođendan , zašto to ne bismo uradili odmah ? “ – šaputao mi je nježno ne ispuštajući me iz zagrljaja .
„ T i si lud ! “ – nasmijala sam se .
„ Tačno , lud za tobom i lud bez tebe . Princezo , ozbiljan sam , hajde da se odmah vjenčamo . Ne mora niko znati , večeras te vodim svojoj kući . “
„ Želimire , ja moram sutra u Kraljevo ! “ – prekinula sam ga oštrim glasom.
„ Pa , dobro vjenčat ćemo se i idemo zajedno kod tvoje tetke na bračno putovanje . “
„ Ne budi blesav , moram ići sama , imam nekog neodložnog posla , vjenčat će mo se kad smo se i dogovorili . “- bila sam uporna , što je kod njega izazvalo razočarenje, ali je ipak pomirljivo odgovorio ,, Pa , dobro , a šta ja da radim dok si ti tamo ? “
„Čekaj me , ostajem samo par dana. “
„ Čekat ću te , uvijek ću te čekati .Bilo šta da se desi , ja ću te uvijek čekati ovdje , živ ili mrtav . “
Od tih njegovih riječi krv mi se sledila u žilama i počela sam da drhtim .
„Tebi je hladno ? Idi obuci džemper , ja ću te čekati ovdje. “
„ Ne , nije mi hladno . “ – odsutno sam odgovorila
„ Dobro , onda mi je samo preostalo da te ugrijem sopstvenim tijelom . “
Ponovo sam utonula u njegov topli zagrljaj koji je bio istovremeno i snažan i nježan , duboko udišući miris njegove kolonjske vode , željela sam da vrijeme stane i da ovaj trenutak potraje vječno .
„ I šta hoće moj mali brat ? “ – upitao je iznenada.
,, Hoće da nas ubije. “ – odgovorila sam mu i ispričala mu sve što mi je Darko maloprije rekao . Na svu priču Želimir se samo nasmijao .
„ Pa gdje sada neka puca?“
„ On je bio ozbiljan.“-opomenula sam ga.
„ Pa i ja sa ozbiljan.A zar bi se ti plašila poginuti sa mnom?“-zagrlio me čvršće
„ Naravno da se ne plašim ničeg i nikog kada sam sa tobom,ali čemu sva ova pitanja.“
Umjesto odgovora počeo je da me ljubi kao da je posljednji put. Kao da ima predosjećaj da je ovo naš zadnji susret, naše zadnje veče. Ni sam a ne znam koliko je dugo to trajalo, a kada je krenuo, par puta je zastao i okrenuo se gledajći u mene. Upijao me je pogledom kao da je htjeo da upamti svaki djelić moga lica. Da li on nešto zna što ja ne znam, pitala sam se. Uputila sam se ka svome stanu, a onda sam čula korake iza sebe. Okrenula sam se i vidjela Darka. Bio je toliko pijan da je jedva stajao na nogama. „Gdje si ti pošao?“ – upitala sam ga
„ Samo da ti kažem da te volim i da ću sve učiniti za tebe“ –rekao je zaplićući jezikom
„Baš sve?“-upitala sam
„ Sve, samo reci šta želiš“.
„Onda idi i ostavi me već jednom na miru“- grubo sam rekla
„ Idem“- mirno je rekao i poput poslušnog djeteta otišao.
Istog momenta progovorila sam sebi što sam bila tako gruba prema nekome ko me iskreno voli, ali bilo je kasno. Njegovo srce bilo je zauvijek slomljeno i on je od tog trena počeo da živi život biljke. A ja sam se te noći prvi put zapitala šta ako se i kod nas zarati? Srbijanski i crnogorski rezervisti već su se uveliko šetali našim gradom,a noću su se čuli pucnji. Na- rednog jutra otišla sam u Kraljevo ostavljajući svoj grad i u njemu sve što volim.Ali već poslije par dana otac me je pozvao i rekao mi da produžim svoj boravak kod tetke, jer nije pametno da se sada vraćam. Pastajala sam sve nervoznija i nisam znala šta da radim. Kada sam pozvala Želimira i rekla mu da dolazim on se uspaničio i molio me da ne pravim takvu ludost. Tek tada sam postala svijesna surove stvarnosti.
„Princezo, ovdje više ništa nije sigurno, ako ne preživim, samo te molim da održiš obećanje i da nikada burmu koju sam ti dao ne skidaš sa prsta. Sve dok je ona na tvom prstu ti ćeš biti moja žena i bez matičara.“ – govorio je isprekidanim glasom.
Veza je bila strašno loša tako da nisam baš sve čula što mi je govorio, a i ono što sam čula nisam odmah razumjela.Bila sam nijema dok su mi suze navirale na oči.
„O čemu mi on to govori?“-pitala sam se
„ Nikada ni jednu nisam volio kao tebe, ti si mi promijenila život. Volim te princezo moja i voljet ću te dok sam živ, a i polije.“ – bilo je posljednje što sam čula prije nego što se veza prekinula.
Uspijela sam mu samo reći da ga volim, a željela sam mu reći puno toga. Rat je zahvatio moj grad i moju zemlju i ja sam pala u teško očajanje i depresiju. Veze su već odavno bile u prekidu tako da ni za koga svoga ništa nisam znala. Zbog toga sam teško oboljela i dane provodila u krevetu. Poslije pola godine moji roditelji su uspijeli da dođu u Kraljevo. Bila sam srećna što smo ponovo zajedno,ali moja sreća bila je kratkog daha. Od majke sam saznala da je Želimir uhapšen i pretučen. Rekla mi je da je u Bileći i da čeka razmjenu , ali teško da preživi jer je u jako lošem stanju .Tog momenta sve se srušilo u meni, sve je vrištalo,urlalo, ali suza nije bilo. Često sam slušala moju porodicu da kaže za mene da sam se pretvorila u kamen. Možda su i bili u pravu, ne znam u šta sam se pretvorila, ali znam da više nisam bila živa. Od mene je ostala samo figura. Dane sam provodila u Crvenom krstu pokušavajući da saznam bilo kakve vijesti o Želimiru, ali ni na jedno moje pismo odgovor nije stizao. Uzalud sam ga čekala i tražila. Već su se svi osim mene pomirili sa njegovom smrću. Ali za mene on će uvijek biti živ. Zato sam i protiv volje svih krenula da ga tražim, ali moj put je bio brzo završen. Stigla sam samo do granice, dalje nisam mogla. Bila sam uhapšena iz samo jednog jedinog razloga-što sam Bošnjakinja. Dva mjeseca pakla proživjela sam u zatvoru. U životu me je održala samo ljubav i nada da ću ponovo vidjeti Želimira. Tada sam upoznala svog sadašnjeg muža. Spasio mi je život i izvukao me iz zatvora, ali je onda on počeo da me ucjenjuje na sve moguće načine. Moj život mi nije bio toliko bitan ali kada je došao u pitanje život mog oca popustila sam pred njegovim ucjenama i udala se za njega.Rodila sam dva divan sina Darka i Želimira koji su jedina svijetla točka u mom tmurnom životu. Rat se već odavno završio i ja sam već navikla da živim u kućnom pritvoru trpeći razna poniženja i maltretiranja. A onda, jednog zimskog popodneva zazvonio je telefon u mom stanu. To je bila moja prijateljica iz Švicarske. Javila mi je da je Želimir živ i da me svuda traži. Teško da će ikada postojati riječ koja će opisati moje osjećanje u tom trenutku. Kao divlja zvijer u kavezu vrtila sam se po svome stanu. Šta da radim? Prilazila sam nebrojeno puta telefonu u želji da mu se javim, ali bih na kraju uvijek odustajala. Da li bi razumio zašto sam se udala? Da li bi mi vjerovao? Bila sam uhvaćena u klopku, na jednoj strani čovijek koga volim više od života, a na drugoj brak i djeca. Htjela sam sebi da dam malo vremena razmislim o svemu i sve riješim na što bezbolniji način, ali moj otac me preduhitrio. Prije mene otišao je u Mostar i razgovarao sa Želimirom. Rekao mu je da sam se udala i da imam troje djece. On u sve to nije mogao ili nije htio da povjeruje. Preživjeo je sve užase rata, ali ne i vijest o mojoj udaji. Poslije tog razgovora doživjeo je srčani udar i umro.I ako je već osam godima prošlo od njegove smrti, za mene i u meni on i dalje živi,a njegova burma uvijek će biti na mom prstu. Darko je u ratu teško ranjen i ostao je doživotni invalid, a ja ni poslije toliko godina ne usuđujem se da odem u moj rodni grad Mostar. Jer, kako poslije svega da prođem našim starim stazama sama? Kako da dođem na Stari most bez njega? To ustvari i nije više onaj naš Stari most. To je neki novi Stari most i na njemu su neki novi zaljubljeni parovi, ali nikad ni jedan neće biti kao mi.
Kako poslije svega da pogledam u oči njihovoj majci? I ako to nikada nisam željela, ni htijela, na neki način osjećam se krivom što su njeni sinovi zbog mene tako tragično završili, jedan u grobu, a drugi trajno vezan za invalidska kolica. Moje slike su i dalje u njihovoj porodičnoj kući da ih podsjećaju na lijepe ili ružne stvari ne znam, ali znam da sebi nikada neću oprostiti sudbinu ova dva brata. Već tri godine živim u Srebrenici, gradu koji je ranjen u srce kao i ja i možda se baš zbog toga tako dobro slažemo. Ja svoja osjećanja pretapam u pjeme, možda nekad i budem u mogućnosti da ih objavim i tako ovjekovječim jednu ljubav koju ni rat ni smrt nisu pobjedili. Voljeni nikad ne umiru pa će i Želimir u meni živjeti vječno. Bio je i ostao moja jedina prava, prva i posljednja ljubav.

Vildana Stanišić
Bosna i Hercegovina