Kad padaju kiše.. Refik Martinović

Ne dolazi nikad
     kad padaju kiše
ne mogu vječno
hodati ivicama neba
i čekati pijana jutra
i čežnju na raskršću
kuda ljudl prolaze
u negledanju kao stranci
okrznutih pogleda
bez nas koje više
ni jutro ne budi.

Ne dolazi nikad
     kad padaju kiše
tamo nas draga
neće biti više
ne mogu stajati
na usamljenoj stijeni
ko pokisla ptica
i slušati simfonije stare
o mrtvome lišću
koje jaucima svojim
bolno uzdiše.

Ne dolazi nikad
     kad padaju kiše
pustinjama ljubavi
ne želim gaziti više
tamo gdje smo nekad
usnama gasili vatre
i nemire strasti
prelivali u biserne suze
sve dok nam jedna noć
uz plač sivih kiša
za čitavu vječnost
ljubav našu uze.

Ne dolazi nikad
     kad padaju kiše
i parkovi tuguju
u svojoj samoći
bez ljubavnika
sa naprslim poljupcima
žednih ljubavi
koji se kriju
ispod suvog lišća
iako se od smrti i ljubavi
pobjeći ne može.

Doďi mi draga
    i kad padaju kiše
sitne i tužne
i kad je tama
mila moja
da ne budeš sama
ljubav u nama
još uvijek spava
kiše će obrisati
sve one hladne zime
otopiti snjegove
koji su krili naše ime
u očima tvojim
zasijaće proljeće
procvaće na obrazima
crveni tulipani
za nas dvoje draga
doći će sretni dani.