PRIČA BEZ RIJEČI.. Vildana Stanišić

 

Željela sam da napišem nešto lijepo o njemu i da mu bar na taj način iskažem makar mali dio svoje zahvalnosti za sve što je učinio za mene ,ali i da ostavim neki pisani trag o ovom divnom čovjeku koji mi je dokazao da još uvijek postoje dobra bića koja imaju dušu ljepšu od vedra neba i srce veće i od hiljadu zvijezda . Željela sam , ali kada sam uzela papir i olovku nisam znala šta da napišem . Jer nisam uspijela da pronađem ni jednu jedinu riječ koja bi iskazala bar dijelić zahvalnosti koju osjećam prema njemu . I ako se pisanjem bavim već godinama i postigla sam neke zapažene rezultate , ovaj put ostala sam bez teksta i papir ispred mene stoji prazan . Jer kako opisati toliku ljepotu duše i tijela , toliku plemenitost i veličinu jedne osobe ? Ako bih šta i uspijela da napišem u jednom trenu , već u sledećem bih to gužvala i bacala u smeće , a uzimala bih drugi čisti list i tako u krug piši , gužvaj , bacaj i na kraju opet ispred mene samo bijelo parče papira . Toliko toga osjećam i želim da mu kažem , ali ne znam kako . Kada bi bar mogao samo na tren da zaviri u moje srce i pročita sve ono što u njemu piše . Jer ja i pored toga što sam ušla u krug najboljih pisaca , to ne umijem da prenesem na papir . Ne , jednostavno za tako snažna osjećanja riječi ne postoje , šta god da napišem bilo bi suvišno i glupo . Onaj ko ne doživi na sopstvenoj koži ne može ni razumijeti , niti shvatiti kako je teško živjeti sam u tuđem gradu , bez porodice , bez pirjatelja , bez ljubavi , bez posla i krova nad glavom , jednostavno bez igdje ikoga i igdje ičega . Jedino što vidiš samo su pogledi zlobe i zavisti , pogledi mržnje koji kao da ti govore da ideš iz njihovog grada i da ti ovdje nije mjesto . A sve što čuješ su riječi poniženja , uvrede i ucijene i mnoštvo kojekakvih laži o tebi , da bi te što više povrijedili , kao da je malo sve ono što ti je život već servirao . Da , treba sve to preživjeti , pa da bi shvatili o čemu govorim , a baš takav je bio moj život u Srebrenici prije nego što sam upoznala njega . No , uprkos svemu ja volim ovaj grad i kao što ja živim u njemu i on živi u meni . Bilo gdje da krenem i Srebrenicu nosim u svom srcu , ili možda tačnije gdje god da odem moje srce ostaje u Srebreničkoj opštini . Jer baš u toj Srebrenici upoznala sam njega . . . mog anđela bez krila , zvijezdu vodilju , cvijet u pustinji i kako ga sve još nisam nazivala dok nisam saznala njegovo pravo ime . A kada sam upoznala njega , upoznala sam i šta znači imati pravog i iskrenog prijatelja pored sebe . Nekoga na koga se uvijek možeš osloniti , nekoga pored koga se osjećaš sigurno i zaštićeno . Sad znam šta je život i zašto živim , sada me više ne dotiču tuđi pogledi i riječi mržnje , sada vidim i čujem samo njega . Samo njemu bez pogovora dozvolila sam da u potpunosti zagospodari mojim životom i samo njemu predajem se bez borbe . Jer znam da je on moje svijetlo na kraju tunela i sunce koje me najzad obasjalo nakon dvadeset godina tmurnih oblaka i kiša koje su svakodnevno lile iz mojih očiju , dok su mi oluje nemilosrdno šibale lice . Ali ono što još uvijek ne znam je kako da mu iskažem zahvalnost za sve što je uradio i što radi za mene . Kako da mu se zahvalim za prijateljski stisak ruke , riječ utijehe , pogled razumijevanja , osmijeh podrške , . . . kako da mu se zahvalim što postoji u mome životu ? Dugo gledam u prazan papir ispred sebe dok mi u glavi poput eha odzvanja njegov glas i riječi : " Ti ćeš uvijek imati moju ličnu podršku . " Jedna suza mi se poput bisera skotrlja niz lice i ostavi trag na praznom listu papira . Istovremeno se nasmiješih zadovoljno i sretno , dok mi cijelim tijelom prostruji neko blaženstvo i mir . " On je praznik za oči i melem za dušu , a ja najveća sretnica što sam imala tu čast da ga upoznam . " - pomislih u trenu . Život bi bio puno ljepši da na svijetu ima više ljudi kao što je on , ali ovakav se jednom rađa , on je unikat , jedan jedini . I zato po ko zna koji put zahvaljujem se Bogu što je na svim mojim putokazima u ovom gradu ispisao samo njegovo ime . Jer znam da svi ti putokazi pokazuju samo u jednom smijeru - smijeru sreće . Sve one staze prepune trnja sada su iza mene , uspiješno savladane i ostavljene negdje u mračnoj prošlosti . Sada i ja gazim po stazi cvijeća i uživam u svijetlosti i toploti sunca . Sada i ja živim i radujem se svakom novom danu jer znam da je početak neke nove sreće . A sasvim sigurno znam da svu tu sreću dugujem samo njemu jer da nije bilo njegove prijateljski ispružene ruke koja me vodila , ne bih uspijela savladati sve životne prepreke koje su se našle ispred mene . Presretna sam što znam da na ovom svijetu i dalje postoje humani i plemeniti ljudi velikog srca koji i pored ubrzanog ritma života nađu vremena i razumijevanja i za tuđu nevolju i spremni su da pomognu drugima u teškim trenutcima njihovog života ne tražeći ništa zauzvrat . Da , još uvijek postoje dobri ljudi , a najbolji od svih je baš onaj kome sam i posvetila ovu priču , moj anđeo čuvar . Ne , samo da je najbolji i najljepši , on je i najbogatiji čovijek na svijetu , jer veličina njegovog srca , njegova plemenitost i ljepota duše , od ne procijenjive su vrijednosti , a pravu vrijednost ima samo ono što je ne procijenjivo . Sve ono što se može procijeniti i kupiti novcem i nema neku značajnu vrijednost . Za mene lično , apsolutno nikakvu . Zato njemu mogu da zavide carevi i kraljevi i svi oni koji misle da su bogati zbog svojih materijalnih dobara . U poređenju sa njim svi oni su samo siromasi vrijedni sažaljenja ili možda čak ni toliko . Koje je pravo značenje sreće i uspijeha i šta je najveće bogatstvo i ja sam saznala tek pošto sam upoznala njega . Nekada sam maštala da postanem uspiješan i slavan pisac poznat širom svijeta , maštala sam o Nobelovoj nagradi za književnost i drugim vrijednim priznanjima iz te oblasti , ali onoga trenutka kada sam upoznala njega shvatila sam da sam na tronu i da sam postigla svoj najveći uspijeh . Vjerujte mi poznavati ovakvog čovjeka , pa još ga imati za svog prijatelja najveći je uspijeh i najveća sreća . Posebno u današnje vrijeme kada je ljudski rod iskvaren i zloban do srži , toliko da nas se i životinje sasvim sigurno stide . Sa njim su sve moje želje ispunjene , jedino što sada mogu da poželim je da ga nikad ne izgubim i da zauvijek ostane pored mene . Jer kada imam njega , imam sve što mi je potrebno da bi bila zadovoljna i sretna žena . Dok razmišljam o ovome suze sreće naviru mi na oči i ovjeravaju čisti list papira na kome samo kratko velikim slovima preko cijelog lista ispisujem : HVALA EMIRE !
Hvala , što si mi osmijeh vratio na lice i dozvolio mi da poslije punih dvadeset godina osjetim ukus sreće . Hvala , što si me naučio da ponovo volim i živim . Hvala , što više nisam figura i što se ponovo osjećam kao žena . Presavijam papir i ostavljam ga na stranu , možda jednom i on pročita ove redove koji su došli iz najskrivenijeg i najtananijeg dijela moga srca i koji opisuju samo onaj najmanji djelić mojih osjećanja i razmišljanja o njemu . Nadam se da će i to znati razumijeti na pravi način kao što je i do sada znao da me shvati i razumije bolje od svih .A sve ostalo što ne pročita na papiru neka pročita u mojim očima jer baš ta priča bez riječi najviše govori i što je još važnije najiskrenija je jer oči nikad , ali baš nikad ne lažu .