TIŠINOM MIRA.. Ruki Kocan

 

Opet je - jesen,
raširila krila.
Dolaze,
evo padaju, hladne kiše.
I, lišće žuti.
Opada.
Ljudi, - a naš Kosmos,
nikad prepun nije!
Ne, ne... Zainat, nije.
Da znaš, mila,
u njemu ima mjesta
ze sve nas.
Za ljubav, - mir i nadu,
vječnog rađanja.
Putuj mi ti - mjesečinom,
u beskonacnost.
Onako istovremeno.
Plemenito i tiho.
Jer, harmonija
i sklad su -
u Njegovoj Istini.
U slobodi izbora.
Gandijevski.
U ljepoti treptaja života.

Stvarajmo, prirodno i umno.
Bićem svim.
Srcem i dušom,
budimo zauvijek
sjajna vibracija.
I, uživajmo u snovima.
U muzici, i plesu života.
Radujmo se svakom
novom danu.
I novim osmjesima.
Pod istim Suncem, srećni.
I plavim nebesima.
U ljubavi vječnoj.
Mi, zajedno.
U zagrljaju duha
i srca kosmičkog.
Oazom tišine, i mira.
Životom ljubavi.
U zovu letova,
u sjaju svjetlosti.
U duši, vječnog sklada.

Hej, Mjeseče moj.
Galaksije moje.
Samo da Sunce,
nikad ne umre.
Ni naše čudesno,
zvjezdano jato.
Naš mir, i ritam tišine.
Ljubavi moja.
Svjetlosti moja.
Pjesmo, besmrtna.
Dušo kosmička.
Hajde - da plovimo,
beskrajima.
Rodnim krajem.
Kosmosom našim.
Zauvijek srećni.
U zanosu, neodoljivi.
Emocijo, - moja bajna.
Tamo svijetom,
dugo i duboko.
Kosmosom, daleko i visoko.
Daleko,
na talasima svjetlosti.
Kao rijeka...
Od obale - do obale.
Tišinom mira,
u beskraj beskraja.

Autor: Ruki Kocan