SLAVUJ .. Vildana Staniśić

 

Utihnula je njegova  pjesma,
već odavno niko je čuo nije.
Svi su ga zaboravili
i ne slute šta mu se u srcu krije.

A tog pjevača najljepšeg glasa,
što nekad pjeva o suncu i sreći
voljela je tada velika masa,
a sad osta sam u nesreci.

Slomiśe njegova krila laka,
u visine se više nikada vinuti neće.
Umrijeti će tužan i sam,
sa suzom u oku i bez sreće.

U kavezu sada provodi dane
i ne želi novo jutro da svane.
Ne želi više ni hljeba,ni vode
jer šta će mu život bez slobode.

Sve što želi je bar još jednom
da se vine ka suncu sjajnom
i da zapjeva svoju najljepšu pjesmu,
al ne pjeva ptica ni u kavezu zlatnom.

Prolaze godine,dani lete,
ljeto za ljetom tako kruži.
U zlatnom kavezu usamljen slavuj
umjesto pjesme bolno tuži.

Isti su mu ljeta i zime,
njemu je svejedno postalo sve.
Ni druga,ni ljubav nikad imati neće,
umirjet će zna , sam i bez sreće.