Djetinjstvo.. Refik Martinovic

 

Svaki čovjek do kraja života nosi u sebi svoje djetinjstvo.Neko sa ožiljcima,a neko sa lijepim sjecanjima.


Nocas sam molio
snove
da me vrate
u bosonoge dane
brojane
bez datuma
i bez kazaljki
mirisom livada
i mirne rijeke
koja diše
zelenim virovima
i šapatom brzaka
koji govore
sa jastrebovima
što kruže
plavim visinama
igrajuci se
na vjetru.

Snovi moji...
vratite mi dane
bez godišnjih doba
samo sa jutrima
i večerima
punim
zavičajnih boja
i svitaca
koji se bez navigacije
jure mojom ulicom
i grle toplo ljeto
i djecu što ih mame.

Vratite mi...
sliku moje rodne kuce
i brižno lice
moje majke
koja bdi nad nama
dok spavamo
na jednom jastuku
i njen miris
na skoro
pokošeno sijeno
i plamičak lampe
što u cošku
dogorijeva.

Snovi moji..
čuvajte mi moje
ozeble dane
umotane velikim
snjegovima
i dugim
hladnim zimama
crvenih obraza
i moje prve
pjesme
o ljubavnim jadima
i čednim djevojčicama
iz komšijskih
avlija.

...i danas
ista rijeka teče
jastrebovi se
igraju na vjetru
i jure se svici
avlijama
ali danas rastu
neka druga
digitalna djeca
koja vole
opasne igre
i kompjuterima
gube djetinjstvo.