Jesen.. Refik Martinovic

Zašto neki ljudi
ne vole jesen
...valjda im miriše
na tugu i prazninu
i tiho umiranje
na prolaznost i čežnju
vozove i odlaske
na izgubljene ljubavi...

Volim dolazak jeseni
na krilima vjetra
i bijelim jutrima
omliječenim maglama
i sebičnim oblacima
što kriju stidljivo sunce.
Volim lišće koje plače
žutim i crvenim suzama
i njiše se poput
dječjih lampiona
i nejakih beba
tražeći prizemljenje.

Oh...kako volim
odlaske ptica
koje se kao
crne siluete viju
večernjim
crvenim sutonima
sanjajući povratak
drugim putanjama.
Volim moju sivu ulicu
praznih ruku
koja diśe dimnjacima
crnobijelih pramenova
I mami pjesnike
da čitaju ozbiljne romane.

Volim jesen koja
nije obična priča
bez smisla
njeni koraci
odjekuju u meni
kao  kiše kad
dobuju olucima
neku davnu elegiju
koju sam nekada
kao student slušao.
Jesen je u meni
božanski ples
prirode i duše
i najljepša galerija
slika boja i mirisa
koju ljubomorno čuvam
za neki vječni
herbarijum ljepote.

Kako bih volio
da radim
ono što jesen radi
da bojim dušu
u žuto... crveno...