Moja rijeka.. Refik Martinovic

 

 

SVI IMAMO RIJEKU ŽIVOTA KOJA IMA SVOJU PUTANJU,A KOJU NE MOŽEMO UVIJEK USMJERAVATI ...

Sjedim
na klupi samoće
i slušam pjesmu
koju svira moja rijeka
na valovima klavira.
Nemirna rijeko
moja si i tuđa
golišavih obala
na kojima budan sanjam
dane bez brojanja
i datuma
kad sam bio leptir
iznad tvojih
zelenih virova
i svjetlost
sakrivena sramežljivo
među granama
koje te hladuju u tišini
i čuvaju tvoje
nedovršene snove.

Nemirna rijeko
bio sam tvoj
bijeli kamen
koji se igrao
na tvojim brzacima
i čekao tvoje mokre dodire
da ispunim svoje oči
dubinama tvojih boja
i brojim zvijezde na nebu
kao djeca kad se
otimaju djetinjstvu.

O kako bih želio
da mi se desi
nešto posebno
da opet slušam
etide tvojih valova
koje postadoše zaborav
i kletva za buduće dane
i šapat koji razumiju
i ptice
dao bih pregršt suza
za naše pomirenje
da ne kunem zvijezde
i odlutale misli.

Dao bih sve da
noćas budeś
u mojim snovima
da se igram na
onim istim brzacima
da budem leptir
nemirnih putanja
da tuga nema
svoje zvukove
jer kako ću preživjeti
istinu
da nisi moja rijeka.

Ništa nije isto
ni drugačije
u meni i tebi
jer znam da naša ljubav
nije bježanje
ni zločin
grijeh je u ljudima
koji ne vole rijeke
ni oblake ni sunce
ni ptice koje odletješe
kao siluete
u neka druga neba
a nama ostaviše
ljubav i tugu.