KOFER USPOMENA.. Lila Šabanović

  

Život k'o spomenar lista svoje stranice
jednu po jednu do zadnje korice,
dok umornog starca bole uspomene
što ostao je sam, bez voljene žene.

Na stolu stoji čaša od tuge i bola
i malehni kofer, star, otvoren na pola,
a u njega stavlja uspomene davne
kad' god ih pogleda otvara nove rane.

On odlazi sam u kuću bez adrese
danima smišlja šta iz nje da ponese?
Zar može život u jedan kofer stati,
sa praga mog doma ti me tugo isprati!

Naviru sjećanja k'o bujica hladne rijeke
na sve sretne dane, lijepe i daleke,
kad' je kuća bila dječijeg smijeha puna
kad' je od pjesme na gitari pucala struna.

Posljednjim pogledom pomilova slike
i likove dječice što blago se smiješe!
Gdje su sada moje drage kćeri i sinovi
da mi staro srce, bar malo utješe?

Prođe ovaj život, brzo k'o let leptira
majku vam je odavno sudbina uzela.
Vi ste se djeco rasuli k'o biseri bijeli
nema otac sa kim starost da podijeli.

Život se gasi k'o slabi plamen svijeće
u svoj topli dom on se vratit' neće.
Umornim je korakom stig'o na kraj puta,
pa se pita - je l' to sudba na njeg' bila ljuta?

autor Lila Šabanović

1.8.2021