Trnova ružica.. Refik Martinovic

 

U tebi sam voleo
ženu tiranina
uspavanu...
u galeriji mojih sećanja
koja tuguju godinama...
iznikla
iz korena trnove ružice
u hladu mojih nadanja
umivena...
bistrim gorskim vodama
hladnih kladenaca
dišeš...
plućima ranog proleća
i cvatom prvih jaglika.

U očima
otapao sam ti
ledeni breg
da nestane
sa zadnjim snegovima
da sijaju
kao da silaziš s Venere.
Voleo sam
da te gledam
kako plešeš
mojim nagim žudnjama
u tajnama noći
kako gasiš rane zore
koje nemo ćute sakrivene
i umiru
sa prvim zracima sunca.

U tebi sam voleo
žednu zver
sa kamena
koja ispija pehare
nektara šumskog bilja
od koga se umire
u carskim nemirima
ljubavnog pijanstva
dok se Sunce i Mjesec bore
za presto svanuća.

Voleo sam
tvoju divlju strast
varvarsku
koju je mesečev srp
rezao na postelji od trava.
Samo si ti umela
da sakupljaš
razbacane note
obalama reke
i pokrećeš žice violina
da sviraju pesmu univerzuma.
...Probudi se
trnova ružice
u tebi još živi
žena sa dušom devojčice.