Još prkosim vremenu... Zumreta Šaković

 

Kao orhideja u staklu vremena

upijam zlatne zrake sunca

i ne dam da mi pucaju grane.

Lijepo mi stoje pahulje u kosi,

bore na licu nježne..

svaka svoju tajnu krije

i ponekad tiho negoduju.

I kao da bez rezova prolazim kroz vrijeme,

stalno se pitam do kad će biti tako.

Kroz život su mi prolazili razni ljudi:

dobri, zli i pakosni,

ali ja prkosim stalno, kažu mi

čak i kad štiklom gazim.

Prkosim često osmijehom,

ponekom suzom ili vriskom.

Ne dam da me udave dani,

oni tamni.

Odmahnem glavom,

osmijeh razvučem i kažem:

Rođena sam buntovnica,

godine me se ne tiču.

Još i danas odjenem svilenu haljinu,

naočale su obavezne

pa niz ulicu koračam, da vidim moju čaršiju.

Tad poželim zagrliti cijeli svijet, pa 

osjetim sreću,

i shvatim da sam još tu

i da se ne dam, živote.

Prkosim vremenu

s vjetrom u kosi, i

često bosih nogu

zaigram asvaltom, na kiši.

Sretna sam..

a život, k’o život

nikome po mjeri.

sva prava zadrżana