SJEĆAM SE... Danijela Ćuk

 

Sjećam se kao malo dijete,

svake suze, straha, rakete,

sivila koje rat donosi,

i osmijehe, djetinjstvo, mir odnosi.

Sjećam se, u podrumu sam bila,

na majčinu krilu suze sam lila,

imala sam godine dvije,

no znala sam da nešto dobro nije.

Te uporne, strašne sirene,

tako malenu strašile su mene,

podrum stari naš dom je bio,

suze i bol u sebi je krio.

Nismo znali hoćemo li dočekati sutra,

kakva će nam biti nova jutra,

bili smo na keksima i mlijeku tada,

dok polako nam je nestajala svaka nada.

Da ratovi će stati, prestati više,

da ćemo osjetiti život kako miriše,

veliki je strah živio u nama,

besramno se nad nas nadvila tama.

I prestalo je, sirene su nestale,

ali mnoge suze teći nisu prestale,

i dan danas teku suze mnogih žena,

jer njihovih najmilijih više nema.

Rat im je oduzeo jednostavno sve,

nekome djete, muža, ženu, roditelje,

netko se nikada kući nije vratio,

nedužan je tuđju pohlepu platio.

I sada kad sam odrasla, ne shvaćam, ne,

kako svatko čovjekom naziva se,

čak i onaj zbog čije ambicije životi stradaju,

i mnogi životi nedužni padaju.

Sjećam se a voljela bih da ne,

da mi trag boli čvrsto potisnut je,

ali on postoji bez obzira na godine prošle,

nisu bolje ni ove što su došle.

Svaki dan netko sebi za pravo uzima,

da nečije djetinjstvo, mir, slobodu oduzima,

ma tko je taj koji skida osmijehe s lica,

nitko drugi nego samo kukavica!

Hrvatska