MOJIH PRVIH PEDESET.. Amb. Dr . Vildana Stanišić

 

Prije tačno mjesec dana ugaslih pedeset svijeća na rođendanskoj torti . I od tada svaki dan pokušavam da napišem priču o svojih prvih pedeset. Pokušavam da svoj život sažmem u jednu priču , ali mi baš nešto i ne polazi za rukom. Bezbroj puta počinjala i odustajala , pisala i brisala . Evo ponovo sjedoh za računar sa namjerom da napišem bar koju riječ .Iskreno ne vjerujem da ću stići do kraja , al evo bar da pokušam.
Najteže je pisati o sebi i svom životu jer svaka napisana riječ ponovo se proživljava , a u mome slučaju to nije nimalo lako .
Tatina princeza , koja je odgajana poput spartanskog vojnika teško spojivo ,al u mom slučaju je upravo tako bilo. Vrlo rano sam odrasla , čini mi se da djetinjstva nisam ni imala , al valjda je to sudbina većine djece kojima su oba roditelja u radnom odnosu. Već sa tri godine života počela sam da ostajem sama u kući i da brinem sama o sebi . Kako sam ja rasla , rasla je i moja samostalnost .Pa , tako da nisam ni primjetila koliko sam za razliku od mojih vršnjaka bila neovisna o drugima. Život me naučio kako da izgradm svoj mali svijet i kako da se snalazim u njemu . Već sa naučenim prvim slovima počela sam da pišem i svoje prve pjesme i onda je sve bilo nekako lakše jer baš te moje pjesme bile su moje najbolje prijateljice kojima sam otvarala dušu .
Život me nije mazio , te sam sve lekcije učila na onaj najteži način.Svaki put kada bih povjerovala da sam konačno pronašla prave prijatelje ti isti " prijatelji " najdublje bi mi zabili nož u leđa , te sam sa svim tim ranama odrasla u veoma skeptičnu osobu koja nikome ne vjeruje i u svakome vidi svog potencijalnog neprijatelja. Kako sam rano odrasla i rano se osamostalila kroz život sam se bavila raznim zanimanjima : Prodavačica , pjevačica , cvjećarka , trgovački putnik , sekretarica redakcije , spiker , novinar , administrator ,reditelj , scenarista i na kraju dođoh do onog što sam oduvijek samo i trebala biti , spisateljica .
Kažu u životu se samo jednom voli iskreno i pravo .Ja sam eto uspjela dva puta . Imala sam dvije velike ljubavi i par onih koje nisu ni vrijedne pomena. Bezbroj puta pala i ustala još jača i odlučnija . Često bez novca , al nikad siromašna .U toku rata preživjela  i zatvor i logor , čak i prisilni brak ,ali me  ništa nije slomilo ni uništilo čovjeka u meni .Pa ni svi oblici nasilja koja sam eto nekim čudom preživjela.
Insan bila i insan ostala , trudeći se svakome na neki način da pomognem . Te tako znatan dio svog života provedoh u brojnim humanitarnim akcijama o kojima ne volim da govorim . Jer Onaj koji treba da zna , zna sve.Istina moja iskrenost i bolesno poštenje skupo su me koštali , al to sam jednostavno ja i ne bih se mijenjala ni sa kim.Kroz život dodijeljene su mi brojne titule , ali ona najljepša je titula majke koju s ponosom nosim već 26 godina , a moje troje djece su mi najveća nagrada i najveći blagoslov. Kad bolje razmislim oni su sve što imam i cijeli moj svijet. Pošto prije ili kasnije svi okrenu leđa ostaju mi samo dragi Allah i moja djeca , meni dovoljno za sreću.
I sada nakon svega proživljenog i preživljenog , nakon ovih pedeset godina kada podvučem crtu, ne vidim nikoga kome bih mogla u nevolji pokucati na vrata , a moja vrata su uvijek svima bila širom otvorena . Sada je došlo vrijeme da počnem polako da ih zatvaram , jedna pojedna i da se okrenem sebi i svojim prioritetima . Prvih pedeset godina , potrošnih na druge , ovo malo što mi je preostalo ne dam više nikome . Vrijeme iza mene naučilo me da stavim sebe na prvo mjesto svojih prioriteta. Iskreno ne znam da li ću uspjeti u tome , ali sasvim sigurno ću pokušati.U životu sam željela samo složnu porodicu i par pravih prijatelja ,al eto nije mi bilo suđeno .Tako da ću i od sada kao i do sada kroz život sama.

Bosna i Hercegovina
29/08/2021.